петак, 29. август 2014.

smešna krila vrane

Deborah Turbeville


sanjam sise
ogromne, oklembešene,
hranljive sise
plašim se trudnoće
velikih sisa majke, koja besramno doji
svoje zbrčkano čedo
nemoj me mrzeti
ja sam izgubljena nemajka tužnog izgleda
to nije ključna stvar

zemlja je puna neobično oblikovanih predmeta
divno napravljenih imitacija biljaka
moglo je to biti i groblje
sladunjavo – podrugljivo – ljupko

biću par minuta sama
produžetak života
za 60 metara
konca za čišćenje zuba
svet veselih boja

nijanse tuge                                             
boli prirodnost kojom perem njegove gaće
grebem se
o svoje ili tuđe nokte
zauzeta slovima i tišinom
ceo dan sam kuvala

gulaš

poeziju

hladnokrvna igrarija                                                   
Wendi Bewan
duh ubijenog i ožalošćena žena
ima najmanje dva lica – dve namere
uništiti polomiti igrati se
potom i samozadovoljavanja
u oblicima mnogo lepšim od onih pod ključem
zaboravljanja – zakopavanja
do sledeće prilike
i bude joj oprošteno
nije poverovala da je bolesna
nagutala se sramote i sopstvenog straha
svedena na senku
prezir – bes – i njegov pokretački optimizam
kao kada neko isprobava dirke raštimovanog klavira
ležala je na krevetu
pokupljene kose
svaki deo odeće koji svlači predstavlja potpuno nov poduhvat
on – slab i star
drhti u mrtvoj tački ravnoteže
nikada nije znala odakle joj to prekoračenje
došlo je spontano
želela je da se uveri u svoje budalaštine
fina nit ove kompozicije izmiče
ovo je priča o drvetu u srcu čoveka
neizbežna je borba sa starim
samo se nadam da ta jadna bića neće biti izigrana
na kraju